U razredu stare školske zgrade, u kojem su se glasovi djece sudarali sa mirisom krede i drvenih klupa, sjedio je dječak čija je glava uvijek stizala prije njega. Bila je velika, okrugla i nekako ozbiljna, kao da je u njoj već tada bilo više misli nego što je njegov uzrast tražio. Zbog nje su ga zadirkivali – u školi, a ponekad i kod kuće – i zvali imenom koje djeca izgovaraju bez zlobe, ali koje zna da zaboli: Glavonja.
Jednoga dana, dok je učitelj pregledao sveske, dječak mu tiho priđe i reče, gotovo šapatom:
– Učitelju, svi mi govore da imam veliku glavu.
Učitelj podiže pogled, odmjeri ga kratko, pa glasno, kao da se obraća cijelom razredu, reče:
– Ne slušaj ti njih. Ne govore istinu. Sve je na tebi kako treba biti. Glava ti je sasvim u skladu sa svim potrebnim veličinama.
Dječak se tada malo ispravi. Kao da mu se ta glava, po prvi put, učini lakšom.
Ali svijet rijetko mari za učiteljske rečenice.
Nekoliko dana kasnije, sagnuo se da podigne olovku ispod klupe. U tom kratkom, bezazlenom pokretu, njegova se glava zaglavi između klupe i stolice. U početku je mislio da će lako – samo malo naprijed, pa nazad – ali klupa nije popuštala, a ni glava. Suze su mu same krenule.
– Ne mogu… – zaplaka. – Zaglavila mi se glava.
Razred se uskomeša, neko se nasmija, neko zabrinu, a neko se sjeti onog imena. Tek uz učiteljevu pomoć i dosta guranja, glava se oslobodi. Dječak sjede, crven u licu, dok se po učionici razlije ona tišina u kojoj svi misle isto, ali niko ne govori.
Drugi put, u igri i dokolici, zavezao je kanap od trenerke za klupu. Tek kad je pokušao ustati, shvatio je da je vezao i sebe. Što je više vukao, to je čvor bio jači. Opet plač, opet učiteljsko strpljenje i razvezivanje. Dječak je tada već znao da mu se nezgode lijepe kao sjenka.
A treći put bio je odmor.
Iako mu je učitelj rekao da ne skače, on je skakao. Vratio se zadihan u učionicu, pa opet prišao učitelju:
– Mogu li u vece?
– Idi – reče učitelj.
Dječak ode, pa se vrati.
– Treba mi toalet-papir.
Učitelj mu pokaza policu. Dječak uze papir i ponovo ode. Vrijeme je prolazilo, zvono zazvonilo, djeca pošla kućama, a njega nije bilo.
Tek kad se jedan učenik vratio po zaboravljenu knjigu, upita:
– Učitelju, gdje je onaj mali?
Učitelj se trgnu i krenu prema toaletu. U tom trenutku, vrata se otvoriše i dječak izađe, pognute glave, ozbiljan kao da nosi neku veliku istinu.
– Već sam ja, učitelju… – reče tiho. – Usr’o sam se.
Učitelj ga pogleda, uzdahnu, ali se ne naljuti. Samo reče mirno:
– Nije to najveća nesreća na svijetu. Najgore je kad čovjek ne sluša, pa mora sam da nauči.
Dječak klimnu glavom – tom istom glavom zbog koje je sve počelo.
Kasnije su se mnogi sjećali tih zgoda i smijali se. Ali rijetko ko se sjetio da je taj dječak, sa svojom velikom glavom, nosio u sebi više brige nego što je iko vidio. A život mu je, kao i svima, polako pokazivao da neke stvari ne stanu u mjere, ni u klupe, ni u riječi učitelja – nego se uče tiho, kroz male nezgode koje čovjeka, prije ili kasnije, nauče da sluša.
Miralem S.
