U selu što se, kao umoran ovan, sklupčalo među brdima i potocima, živio je učitelj Ićan. Bio je nizak, širokih ramena i oštra pogleda, čovjek koji je na prvi pogled djelovao jednostavno, ali je u sebi nosio tvrdu, bosansku razboritost i tiho samopouzdanje onih koji su preživjeli i prošli više nego što govore.
O Bosni je govorio polako, s nekom svečanom toplinom, kao da svaku riječ stavlja na tas stare vage. Volio je sve što je bošnjačko i bosansko, i čuvao to u mislima i sitnicama. A ono što mu nije ličilo na njegovo — e, to je znao gledati s takvom sumnjom da bi i kamen pored puta zašutio.
Vidio je svijet prostim, ali postojanim očima: dijelio ga je na ono što je bosansko i ono što bi najradije ostavio pred granicom, pa makar se radilo o najobičnijem predmetiću u kući. I ne zato što je ikog mrzio, već zato što je Bosnu volio kao ljudi što vole majku – duboko, neupitno, ponekad i nespretno.
U selu su znali govoriti: “Ićan je čovjek koji patriotsko nosi kao drugi džemper – stalno na sebi.” I doista, njegova se ljubav vidjela u svemu.
⸻
Jednog dana, kad je kupio svoja prva kola, maslinastosivog audija – jer ga ta boja na vojsku podsjećala – što se pod brdima mučio kao krava prvotelka, otvorio je gepek da vidi šta sve dolazi uz auto. Među stvarima nalazio se i ključ za odvrtanje točkova, sjajan i hladan, ukršten na četiri strane.
Ićan ga podiže, zavrti, pogleda sumnjičavo, pa viknu:
– Murize, de ovamo! Šta je ovo, brate?
Muriz, naviknut na njegove izlive nagle ozbiljnosti, priđe lagano.
– Ključ, bolan. Za točkove.
Ićan približi ključ očima, pa ga odmakne, kao da se boji da će mu nešto iskočiti iz metala.
– Ključ? A što je, Murize, u obliku krsta, je li?
– Pa… takvi svi dolaze – reče Muriz kroz smiješak.
Učitelj zatvori gepek odlučno, kao da je u njemu otkrio neprijateljsko sklonište.
– Ne dolazi meni ništa takvo. Odmah kod Nijaza! Nek’ ovaj jedan kraj odreže. Neću, brate, da po kolima imam krstove. Nisam kupio oltar nego auto.
Majstor Nijaz je bio strpljiv čovjek. Baš kao nikad, tog dana je bio trijezan. Nije uzeo čašicu. A volješe je više od svega na svijetu. Rezao je metal bez pitanja, iako mu se brk tresao od potisnutog smijeha, a ruka vrdala jer nije uzeo “dozu”. A Ićan je stajao pokraj njega ponosno, kao da prisustvuje svečanosti oslobađanja vlastitog vozila od pogrešnog simbola. Poslije toga bilo je teže odvrtati točak, ali Ićan bi samo rekao: “Teško je i Bosnu braniti pa se ne žalim.”
⸻
Druga anegdota desila se jedne tihe, bijele zore, kad je selo preko noći zaogrnula prva snježna plahta. Ićan je izašao u avliju da nakrmi kokoši. Sipao je kukuruz po uobičajenom ritmu, kad odjednom primijeti tragove u snijegu – sitne, pravilne, i jasne kao da ih je nacrtala dječija ruka.
Tri otiska.
Tri prsta.
On se ukoči. Gleda u tragove, gleda u kokoši koje veselo kokodaču, pa opet u tragove.
– E, ne može ovo! – progovori tiho, ali odlučno, kao da pred sudijom daje izjavu.
Uđe u kuću, trese snijeg i kaže ženi:
– Sve kokoši danas idu. Neću, bona, da mi po avliji ostavljaju tri prsta. To ja ne mogu gledati.
I tako se učitelj tog dana rastao sa svojim kokošima, a selo je imalo novu priču. Komšije su ga gledale s blagim čuđenjem, ali i nekom toplom simpatijom, jer su znali da se iza svega ne krije mržnja, nego čudna, djetinja dosljednost njegova srca.
⸻
I tako je učitelj Ićan živio: kao čovjek koji je nosio Bosnu u grudima, ali na svoj način – krut, ali pošten; smiješan, ali duboko iskren. U vremenu kad su mnogi mijenjali uvjerenja kao košulje, on je ostajao isti, vjeran onome što je mislio da je pravo i čisto.
Učitelj koji je čak i riječi u pjesmama prepravljao – umjesto “tata”, mora biti “babo” – jer je tako osjećao ispravno, jer je tako disalo njegovo srce.
I zato ga se selo pamti. Ne kao sveca, niti kao čudaka, nego kao čovjeka čije je bosansko srce bilo toliko veliko da mu ni tijelo, iako nisko i široko, nikad nije moglo biti dovoljno veliko da ga potpuno smjesti.
Miralem S.
